Pera Todorović - utemeljivač žute štampe i petparačkih novina u Srbiji! Bio je 20 puta hapšen, dobio 27 godina zatvora, osuđivan i nasmrt
Dodajte Kurir u vaš Google izborUobičajila se povika na tabloide, pa svako ko iole drži do svoje slike u javnosti malo-malo usklikne da nešto treba učiniti protiv ove "pošasti novog doba", i da nam novine nisu ono što su nekad bile. Kakva im je kritika, takvo im je i znanje!
Bez ikakvih skrupula
Od 1889. do 1903. godine u Beogradu je Pera Todorović izdavao i uređivao Male novine.
"Dotle, listovi su s malim izuzetkom izdavani bez lukrativnih pobuda, kao sredstva za širenje političkih ideja. Todorović je ako ne prvi, a ono potpunije nego iko drugi, udesio svoj list kao trgovačko preduzeće, koje treba da se što bolje isplaćuje. U prvi mah, izgledalo je da će ‘Male novine’ postati senzacioni list u najgorem smislu reči, jedna vrsta skandalozne kronike beogradske, u kojoj se, bez ikakvih skrupula zloupotrebljuje niska radoznalost i surova zluradost publike. Ali, u toku vremena, ‘Male novine’ okrenule su drugim, još praktičnijim pravcem. One su postale agencija za objavljivanje; u drugim listovima, za svoj novac, čovek je mogao objaviti samo oglase, u ‘Malim novinama’ mogao je, po istom principu, objaviti beleške i članke; šta više, te stvari nije morao napisati sam, nego je mogao samo dati uputstva uredniku kako da ih napiše. Kao što advokat i lekar prodaje svoje usluge, tako je Todorović smatrao da i novinar može prodavati svoje usluge. Govorio je da ništa ne piše protiv svog uverenja, ali da je pravo da oni kojima njegovi članci idu u prilog - privatni ljudi, pojedina udruženja, javne vlasti - nagrade njegov trud... Na nj se pokazivalo prstom kao na glavnog predstavnika novinarske beznačelnosti, neskrupuloznosti, podmitljivosti, kao na onog koji je naše novinarstvo razvratio, načinio od njega posao bez savesti, jedan stidan zanat propalih ljudi, od koga bi samo javni blud bio niži."
Ovo je 1907. godine zabeležio Slobodan Jovanović, koji je Todorovića i lično znao, i s njim razgovarao. Samo, nije mogao da svom nemilosrdnom sudu ne doda i ovo: „Ali i onda kad mu je glas bio najgori, u Todoroviću se osećala jedna snaga - istina opaka, ali ipak snaga. Među novinarima zauzimao je prvo mesto.“
Čitav vek posle smrti, Pera Todorović uspeo je ono što niko drugi nije - da pomiri „prvu“ i „drugu Srbiju“. Latinka Perović, vrsni poznavalac i priređivač njegovih dela, pisala je da je Todorovićeva ličnost „višestruko obdarena, retko plodna, složena, čak tajnovita“, a njegovo književno, publicističko i novinarsko delo ogromno. Prema njoj, Pera Todorović spada u ličnosti koje su u Srbiji „obavile posao za čitave institucije“. A Udruženje novinara Srbije u njegovom rodnom selu podiže spomen-kuću: nova zgrada je projektovana da funkcioniše kao zavičajna biblioteka sa spisima i novinama koje je on uređivao, prostor za etno-izložbe i sedište lokalnog kulturnog društva. U njoj će biti i škola za novinare. Ne tabloidne!
Izdajnik, dobrovoljac, osuđenik na smrt
Životni put Pere Todorovića pun je kontroverzi, i tragičan: jedan od prvih socijalista, čovek koji je Nikoli Pašiću osnovao Narodnu radikalnu stranku da ovaj njome i Srbijom vlada decenijama, vatreni borac protiv monarhije... završio je kao sluga kralja Aleksandra Obrenovića.
Pera Todorović rodio se 1852. u Vodicama, kraj Smederevske Palanke, kao treći sin bogatog svinjarskog trgovca. Iz beogradske gimnazije izbačen je kad je u šestom razredu odbio da primi pričešće. Školovanje nastavlja u Pešti i Novom Sadu, gde je upoznao Svetozara Markovića, a onda u Cirihu, gde počinje da se druži s Nikolom Pašićem.
Zato što je početkom 1876. godine u Kragujevcu razvio crvenu zastavu na kojoj je pisalo „Samouprava“, bio je osuđen za veleizdaju, ali je pušten da kao dobrovoljac ide u rat s Turskom. Ruski general Černjajev, avanturista i fantasta koji je u tom ratu komandovao i Rusima i Srbima, uzima ga u svoj štab, ali Todorović učestvuje i u borbama, pa iz rata izlazi sa odlikovanjem za hrabrost i „Dnevnikom jednog dobrovoljca“, za koji Latinka Perović kaže da je „ocenjen kao prva moderna ratna proza u srpskoj književnosti“.
Na finansiranje Svetozara Markovića, koji je u Srbiju doneo socijalizam, potrošiće čitavo svoje nasledstvo, a s Pašićem će osnovati Radikalnu stranku: zabeleženo je da je agitujući, za šest sedmica obišao (u ono vreme kad se putovalo volovskim kolima!) 43 varošice u Srbiji.
Kad su naprednjaci 1881. oslobodili štampu policijske stege, Todorović je među prvima osetio šta neskrupulozni novinar može kad ga ne sputava strah od kazne. Jovanović piše: „On je prvi od naših novinara stao da se sistematski služi klevetom i izmišljotinama. Na naprednjačke ministre iznosio je stvari za koje je i sam znao da ne stoje, i njihove postupke namerno je izvrtao. U puštanju lažnih glasova bio je vrlo hitar, i kad mu je rečeno da će njegove laži biti odmah pobijene službenim ispravkama, on je odgovarao da laž trči brže od svake ispravke. Stranački fanatizam stvorio je kod njega pravo moralno slepilo...“
Ali i ovo, što bolno podseća na neke naše listove iz najnovije prošlosti: „Todorović je čibukao kralja Milana isto onako kao naprednjačke ministre, i raspaljivao na njega mržnju kao na narodnog zlotvora i velikog grešnika... Dotle u novinama nije bilo ni najmanje aluzije na vladaoca: Pera Todorović je prvi novinar koji je stao nasrtati na vladaoca. To se smatralo kao akt velike građanske kuraži, i Todorović je postao ‘junak dana’, jer je makar u novinarstvu uništio kraljevu neprikosnovenost.“
S Pašićem je protiv kralja Milana podigao Timočku bunu. Ali kad buna propadne, Pašić će pobeći u Bugarsku, a Todorović i drugovi biće osuđeni na smrt. Kralj Milan ih je pomilovao, a Pera, zauzvrat, prihvatio da posreduje u sklapanju političkog sporazuma da radikali uđu u vladu i priznaju legitimnost vlasti Obrenovića. Todorovićevi partijski drugovi, međutim, po izlasku iz zatvora odbijaju sporazum, a mržnju prema kralju Milanu proširuju i na „izdajnika“ Peru Todorovića.
Morfioman i homoseksualac
Radikalska kampanja protiv Todorovića, koja će trajati sve do njegove smrti, bila je surova. Tako Janko Veselinović, pisac „Hajduk Stanka“, piše: „Todorović je jedna vrlo gadna bolest društvena... Jedan nazadnjak i u umnom i u moralnom i u seksualnom smislu.“ Suđeno mu je zbog homoseksualnog odnosa, ali je oslobođen.
Slobodan Jovanović će kasnije tvrditi da je Pera Todorović bio „morfioman i homoseksualac“. Ovo prvo neće poricati ni sam Todorović - u svojim dnevnicima redovno će zapisivati (bezuspešne!) napore da smanji dozu opijata koje je počeo da uzima još u Švajcarskoj zbog jakih bolova u jetri, izazvanih ehinokokusom.
Početkom 1889. godine, otkupljuje Male novine. Novinar i predavač na Odseku za medijske studije Filozofskog fakulteta u Novom Sadu Dimitrije Boarov u jednom svom opsežnom radu o Todoroviću kaže: „Kada je kupio Male novine, on je hteo da napravi list koji će ‘bar približno ličiti na jevropske listove’. Odmah je najavio da će list biti ‘za ljude sviju pravaca i pogleda’ - dakle nestranački list. Smanjio je cenu primerka na pet para (‘petparački list’) i raširio uličnu prodaju, koja se tada prvi put pojavila u Srbiji... Male novine su dostizale dnevni tiraž od 30.000 primeraka. One nisu počinjale političkim uvodnicima, već najsvežijim vestima. U njima su bila i obaveštenja o vremenskim prilikama, lutrijski izveštaji, vesti sa pijace, a imale su i crnu hroniku i humoristički kutak. Prve su u Srbiji objavljivale klasične feljtone.“
Životni bilans
U to vreme, Male novine brane režim Aleksandra Obrenovića, a Todorović sam putuje po Srbiji i za kralja sastavlja izveštaje o raspoloženju u narodu uoči izbora. Ali kao što je Slobodan Jovanović pisao, „... i onda kad mu je glas bio najgori, u njemu se osećala jedna snaga“: nije se ustručavao da osudi kraljev brak s Dragom Mašin, pa su mu Male novine zabranjene. Do prevrata 1903. izdavaće Stare male novine, a onda, do smrti, periodični časopis Ogledalo.
Tu će svesti svoj životni bilans: „Ja sam pet godina proveo u izgnanstvu; više od 20 puta bivao sam zatvoren i hapšen; bio sam osuđen na 27 godina zatvora, proveo sam u kazamatima i hapsanama pet godina, sedam meseci i devet dana; platio sam 11 hiljada dinara raznih globa i taksi; vukao sam teške okove, od kojih mi i sada zjape rane na nogama, i bio sam osuđen na smrt, jedan put javno i znano, a četiri puta o koncu je visilo da izgubim glavu potajno i mučki.“
Umro je 1907. u 55. godini života.
Momčilo Petrović